понедељак, 9. фебруар 2015.

ikona svetog Đorđa "smaugoubice"



Ovde ne bih pisala o istorijskom nastanku ikone svetog Đorđa koji ubija aždaju niti  se vodila nekom posebnom stručnom literaturaom. Nije mi namera da pišem o tome već da iskažem na osnovu nekog mog iskustva, slikajući je nekoliko puta, ono što mi se mota po glavi i u duši dok razmišljam o nastaku nove. Naime želim da napišem utisak dok je još svež, jer sam u proteklih pet meseci naslikala dve potpuno različite a tematski iste ikone, drugačijom tehnikom. Kod čoveka kreativca, stvaraoca nekog ko je slobodnog duha ne bi trebao da postoji problem da naslika istu temu više puta na različite načine, jer svako od nas treba da posmatra jedan događaj sa svih strana tj. iz različitih uglova. Međutim momenat sumnje je uvek prisutan... pitanje da li ću moći uraditi nešto novo, ne mislim na nešto epohalno, nego nešto drugačije, prepreči se bar na trenutak. Svakako je lakše uzeti gotovo rešenje i "prepisati". Ne znam, mene to nikad nije hranilo tj. nisam se osećala baš srećnom, sem u početku učenja ikonopisanja-bolje rečeno u mom slučaju slikanja.. Uspeh je bio pročitati slikara-ikonopisca i uraditi naizgled identičnu ikonu. Naravno uraditi korak dalje bio bi još veći uspeh na ličnom planu.
 Uvek mi pričinjava zadovoljstvo da nekom uradim njegovu ličnu, porodičnu ikonu, jer im ona postaje deo života, time imam dodatni motiv zašto da ne preslikam istu. Pre samog slikanja razmotrim više različitih ikona drugih slikara i to sve svedem na neki minimalizam pošto volim precizan crtež bez mnogo kićenja i ne želim kroz rad da pokazujem koliki virtuoz mogu da budem, jer me to i ne interesuje. Bitno mi je da izrazim momenat prisutnosti svetitelja i da kod drugih ikona probudi isti osećaj.



Tako su me više privlačile ikone kojima pozadina nije bila rešena zlatnim listićima. Ne mislim da prisutnost svetitelja na ikoni može da odredi samo zlatna "boja" na šta se fokusiram dok gledam u ikonu je lik, poruka koju nosi da li svojom umirujućom gestikulacijom, prodornim ujedno blagim pogledom kao neko ko je stvarna ličnost koga bih mogla sresti danas. Ikona svetog Đorđa "smaugoubice" je jedna naizgled vrlo kompleksna kompozicija, koja u većini slučajeva, u pozadini ima gomilu nekih planina koja su premala, načičkana nekako stisnuta u pozadini i veoma su nezahvalna za neko idealno crtačko rešenje. Zbog toga mi je u prvoj sinula ideja da potpuno pozlatim ikonu (iako ne preferiram zlato kao idealno rešenje). Pri rešavanju ove kompozicije mi je pomogla jedna jermenska ikona na kojoj je naslikano malo drvce i rupa iz koje izlazi aždaja. Svela sam planine na minimum i sve nadoknadila zlatnom pozadinom što se u ovom slučaju pokazalo kao zahvalno rešenje. Slikana je jajčanom temperom.




 Drugu ikonu sam radila inspirisana ruskom ikonom, za razliku od prve ona je slikana tehnikom enkaustike. Opet me je izmamila svedena kompozicija. Ideja je bila da u prvi plan istaknem svetitelja, znatno smanjim aždaju a i planine. Kad radim ovom tehnikom slikam direktno na drvo, jer volim da se vidi tekstura drveta koja izbija kroz slikani deo. Drvo upija vosak i tako se kroz nanešenu boju providi, što pojačava svetlo na ikoni, i može se iskoristiti kao likovno rešenje osvetljenja.  

ikona u toku rada



 

Obe ikone imaju svoje vlasnike, i rađene su u razmaku od pet meseci, zato nije baš praktično da ih sagledam zajedno, jednu pored druge. Uradila sam jedan foto kolaž na kojem se mogu uporediti. 
 
 
Kao što sam gore napisala pozlaćena ikona je rađena jajčanom temperom, a druga tehnikom enkaustike. U nekom od narednih tekstova nameravam, na osnovu nekog mog iskustva, da opišem njihove sličnosti, razlike, prednosti ,mane  .... 
 
 
 
pozdravlja vas
Svetlana
 







3 коментара: